Govor mržnje

Svi se slažemo da se ljudska prava nikada ne smije ugrožavati. No, postavimo li u odnos pravo na slobodu govora i mogućnost njegove zlouporabe, spoznat ćemo kako i pravilo zaštite ljudskih prava ima svoju iznimku, a to se događa u trenutku kada sloboda izražavanja prelazi u govor mržnje.

 

Što se smatra govorom mržnje?

 

Velika je vjerojatnost da ste čuli za izraz govor mržnje, no koliko puta ste naišli na definiciju ili potražili točno značenje ovog izraza? Jeste li možda pomislili da je ti riječ samo o javnim govorima, govorima javnih osoba ii njihovom izražavanju u javnosti? Međutim, govor mržnje puno je širi pojam koji, dakako, obuhvaća i ovaj upravo spomenuti.

Činjenica je da pak da do sada nismo došli do neke sveobuhvatne, jasne i prihvatljive, da tako kažemo “iskristalizirane” definicije govora mržnje. Ipak, mnogi teoretičari, znanstvenici i istraživači razvili su više definicija govora mržnje pomoću kojih je donekle jasno što sve spada pod taj pojam. Ako krenemo od definicije Europskog suda za ljudska prava koji se u kontekstu govora mržnje referira na sve oblike izražavanja poput verbalnih i pisanih djela kojima se širi, potiče, opravdava ili promiče mržnja na osnovu netolerancije, uključujući i vjerski aspekt, shvatit ćemo koliko je definicija široka, a problem s jasnim određenjem još uvijek itekako prisutan.

U članku Vesne Alaburić “Ograničavanje ‘govora mržnje’ u demokratskome društvu – teorijski, zakonodavni i praktički aspekti” nailazimo na navode brojnih definicija, između kojih se našla i ona američkog teoretičara Samuela Walkera koji definira govor mržnje “kao govor koji tradicionalno obuhvaća svaki oblik izražavanja koji se smatra uvredljivim za bilo koju rasnu, religijsku, etničku ili nacionalnu skupinu”. Govor mržnje prema definiciji Vijeća Europe „podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla“. Ovakav govor, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, ne uživa zaštitu kao dio slobode govora.

Zanimljivo stajalište o govoru mržnje možemo pronaći i u radu Aleksandra Bogdanića, koji navodi tri aspekta s kojih se može promatrati govor mržnje: lingvistički, komunikološki i psihološki. Lingvistički se odnosi na jezični okvir, odnosno on predstavlja “riječi koje određenoj grupi pripisuju neku negativnu osobinu”. S druge strane, komunikološki aspekt, navodi Bogdanić, predstavlja određenu namjeru koju ima upućena poruka, odnosno želja da se nekoga povrijedi, posrami, stigmatizira zbog toga što pripada određenoj rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj skupini. Treći aspekt je onaj psihološki, a on predstavlja pojavljivanje straha, nelagode ili neke druge negativne emocije kod osobe kojoj je upućen govor mržnje. U ovoj podjeli treba razlikovati govor, odnosno jezik, koji nalikuje govoru mržnje poput vrijeđanja i iznošenja negativnih mišljenja o osobi, koje također mogu imati negativne posljedice za osobu kojoj su upućene, ali u svojoj osnovi nemaju netrpeljivost prema skupini kojoj ta osoba pripada.

 

Preporuke za suzbijanje govora mržnje

 

Hrvatska je svojim Kaznenim zakonom u članku 325. propisala kaznu od tri godine zatvora “tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina”.

Kako ne bi došlo do većeg širenja govora mržnje postoje i određene metode i aktivnosti koje na učinkovit način mogu pomoći da se sadržaj koji u sebi nosi jezik mržnje izbriše.

U Hrvatskoj je tako, među ostalim, u suradnji GONG-a i Kuće ljudskih prava nastala inicijativa Dosta je mržnje čiji je cilj educirati građanstvo o neprihvatljivom govoru i jeziku mržnje te sve potaknuti da se aktivno uključe u borbu protiv njega.

 

Propaganda – prepoznavanje i evaluacija

Koliko puta ste u razgovoru sa svojim prijateljima i kolegama čuli rečenicu: “To je čista propaganda”? A koliko ste puta, kada bi čuli tu riječ pomislili na političare, komunističku ili nacističku propagandu ili pak Hladni rat? Uvriježeno, no ne i ispravno mišljenje je da propaganda uvijek ima političku konotaciju te da je u svojoj biti negativna. Upravo zbog sve veće raširenosti takvog razmišljanja, potrebno je prvo definirati značenje propagande, razumjeti da postoji više vrsta te kroz primjere iz okoline naučiti prepoznati i ocijeniti propagandu.

Definiranje propagande

Mnoge su se definicije propagande razvile od 17. stoljeća, kada se prvi put pojavljuje riječ propaganda. Autori knjige Propaganda and Persuasion Garth Jowett i Victoria O’Donnell definirali su propagandu kao “namjeran, sustavni pokušaj oblikovanja percepcije, manipulacije spoznajama i usmjeravanja ponašanja kako bi se postigao odgovor koji potiče željenu namjeru propagandista.” Malo opširniju definiciju donosi Richard Alan Nelson, autor knjige A Chronology and Glossary of Propaganda in the United States koji kaže:Propaganda je oblik svrhovitog uvjeravanja koji pokušava utjecati na emocije, stavove, mišljenja i akcije određene ciljane publike za ideološke, političke ili komercijalne svrhe putem kontroliranog prijenosa jednostranih poruka (koje mogu ili ne moraju biti činjenične) putem masovnih i izravnih medijskih kanala.” Postoji mnogo definicija propagande od koji se neke mogu pronaći na portalu propaganda.mediaeducationlab.com/hr.

Ivan Šiber propagandu je definirao kao „plansko i namjerno djelovanje na promjenu i kontroliranje stavova radi stvaranja predispozicija za određeni način ponašanja“.

Vrste propagande

Osim dobro poznate političke propagande, s razvojem medija pojavila se potreba za definiranjem i prepoznavanjem drugih vrsta propagande. Ona se proširila u sve slojeve društva i poslovanja te možemo reći da gotovo svaki aspekt društvenog života može sadržavati propagandu. Osvrnemo li se po ulici možemo vidjeti plakate raznih proizvoda, ako gledamo televiziju možemo vidjeti plasman tih istih proizvoda u različitim formatima emisija. Propaganda se može nalaziti u gotovo svim sferama društva:

  • novinarstvu  i odnosima s javnošću,
  • oglašavanju,
  • vladi,
  • obrazovanju,
  • zabavi,
  • zagovaranju (aktivisti koji koriste propagandu kako bi poboljšali društvo i potaknuli promjene).

Kako prepoznati propagandu?

Prema portalu Mind over media propaganda sadrži određene značajke i tehnike prema kojima se može prepoznati. Tehnike propagande koje se navode na stranici mindovedmedia.eu su:

  • Aktiviranje snažnih emocija
  • Odgovaranje na potrebe i vrijednosti  publike
  • Pojednostavljivanje ideja i informacija
  • Napad na protivnike

Katkad je tanka granica između raznih oglasa i reklama, edukativnih procesa, zabavnih sadržaja kojima smo konstantno okruženi i onoga što možemo okarakterizirati kao propagandu.

Upravo zbog toga što je posljednjih nekoliko godina obilježeno nevjerojatnom brzinom kojom se odvijaju komunikacijski procesi, razvijanjem kanala kojima informacija putuje te izjednačavanjem uloga autora i publike, potrebno je razviti edukativne tehnike kojima će se potaknuti kritičko razmišljanje i prepoznavanje propagande u svemu što nas okružuje.

Lažne vijesti

Prije gotovo dvije godine, kada su američki predsjednički izbori bili aktualni, idiom fake news ili lažne vijesti dobio je svojih 15 minuta slave iako je taj izraz bio poznat i prije. Nakon što je Donald Trump izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, izraz lažne vijesti postao je glavna tema, ali i meta mnogih javnih rasprava. Lažne vijesti prema definiciji Cambridgeova rječnika su lažne priče koje izgledaju kao vijesti, koje se šire putem interneta ili drugih medija, kreirane da budu šaljive ili da utječu na politička stajališta javnosti kojima su prezentirane.

Lažne vijesti u posljednjih nekoliko godina sve manje imaju šaljivu svrhu te su sve više vezane uz političke centre moći.

Kako i zašto nastaju lažne vijesti?

Činjenica da su lažne vijesti postale oruđe kojim se pokušava utjecati na određeni politički ishod dovoljna je da zagrebemo ispod površine ovog suvremenog problema. Ideja da se plasiranjem lažnih priča može utjecati na promjenu nečijeg mišljenja i stava, bez trećih strana koje to kontroliraju, zastrašujuća je, ali ipak smo svjedoci njene uspješnosti u suvremenom društvu. Lažne vijesti osim na lažnim internetskim stranicama, nastaju i na postojećim portalima medijskih kuća koje su u posljednjih 20 godina svojim lažnim tekstovima znatno utjecale na javno mnijenje. Potvrdu navedenog možemo pronaći i u slučaju Brexit koji se smatra jednom od najnegativnijih posljedica utjecaja lažnih vijesti u Velikoj Britaniji.

Iza lažnih vijesti stoje pojedinci ili skupine ljudi koji žele svojim pričama doprijeti do što šire publike i utjecati na njihove političke, ideološke ili ekonomske stavove. Internet je plodno tlo na kojem se šire jer ne postoje gatekeeperi ili treće strane koje te vijesti mogu pregledati i kritički ocijeniti kao istinite, objektivne i točne. Osim toga, troškovi proizvodnje neusporedivo su manji od onih koje imaju poznate medijske kuće.

Veliku ulogu imaju i društvene mreže, pogotovo Facebook koji sadrži poseban algoritam kako bi korisnicima plasirao određenu vrstu sadržaja. Algoritam koji trenutno koristi gotovo je nemoguće dekodirati, no ono što je poznato počiva na principu ponude i potražnje. Ako korisnik reagira na neki tekst (klikanje, lajkanje i dijeljenje članka) Facebook to prepoznaje kao signal za dodatno plasiranje takve vrste sadržaja tom istom korisniku. Stoga ne čudi činjenica da jedan pročitani tekst o nekoj temi znači i pojavljivanje dodatnih članaka, reklama i fotografija vezanih za tu ili sličnu temu na našem Facebook feedu.

Nadalje, važno je razumjeti da su društvene mreže stvorene kako bismo se povezivali i dijelili svoja razmišljanja. Istraživanje koje su proveli Third, Bakshy, Messing i Adamic (2015) pokazalo je da je veća vjerojatnost da će korisnik vjerovati sadržaju koji konzumira na Facebooku, a koji je ujedno u skladu s njegovim ideološkim i političkim uvjerenjima. U ovom procesu veliku ulogu igraju baš prijatelji na Facebooku koji za mnoge korisnike imaju veći integritet i kredibilitet od medijskih portala.

Kako bismo odgovorili na pitanja zašto su lažne vijesti toliko popularne i zašto im je lako povjerovati, moramo sagledati širu sliku. U Sjedinjenim Američkim Državama i većim europskim zemljama u kojima lažne vijesti posljednjih godina uvelike kroje političke mijene i javno mišljenje (Velika Britanija) popularnost tradicionalnih medija i povjerenje u medijske kuće godinama slabi. Gotovo je nemoguće odrediti zašto je došlo do velike rasprostranjenosti lažnih vijesti medijskim sustavima, no možemo pretpostaviti da je do širenja ovog trenda dovela promjena uloga u medijskim procesima, u kojima publika nije samo pasivni promatrač i gdje svaki pojedinac sam može napisati i plasirati vijesti.

Strategija koja stoji iza lažnih vijesti rijetko kada uključuje dugoročnost i dugovječnost tih vijesti, a autori ne računaju na stjecanje kredibiliteta, navode Allcott i Gentzkow i uz to dodaju da uglavnom iza njih stoje dva motiva: novac i ideologija.

Primjeri lažnih vijesti

Mnogi znanstveni radovi i članci na temu lažnih vijesti navode primjere Brexita i izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a kao dva najveća slučaja na koja su utjecale lažne vijesti. Na primjer, u članku “Social Media and Fake News in the 2016 Election” autori iznose zaključke istraživanja provedenog nakon predsjedničkih izbora u SAD-u. Zanimljivo je istaknuti da je lažnih vijesti, koje su bile u korist Donalda Trumpa, bilo čak 3 puta više nego onih koje su bile u korist Hillary Clinton, njegove suparnice u utrci za predsjedničko mjesto.

Prepoznavanje lažnih vijesti

Europska komisija je u siječnju 2018. okupila neovisne stručnjake u Stručnu skupinu na visokoj razini čija misija je bila definirati pojmove i ciljeve za suzbijanje lažnih vijesti i dezinformacija. U izvješću Stručne skupine objašnjeno je kako je korišten pojam dezinformacija kako bi se definirale “lažne, netočne ili obmanjujuće informacije koje se smišljaju, iznose i šire kako bi se ostvarila dobit ili svjesno nanijela šteta javnosti.” Objašnjeno je, također, kako izraz lažne vijesti nedovoljno obuhvaća cjelokupnu problematiku dezinformiranja koja kao takva ima posljedice na sve društvene procese, osobito one demokratske. Imajući na umu sve ovo, suočit ćemo se s činjenicom da su djeca i mladi ranjiva skupina koja lako može pasti pod ovaj negativan utjecaj. Svi koji ne poznaju medijske pojmove i ne razumiju medijske procese teže će razlikovati istinitu od lažne vijesti ili dezinformacije.

Hrvatsko knjižničarsko društvo prevelo je na hrvatski infografiku Međunarodne knjižničarske organizacije u kojoj je prikazano kako najlakše i najbrže prepoznati lažnu vijest.

Izvor: Facebook stranica Hrvatskog knjižničarskog društva

Nastavnici, učitelji i profesori koji se bave medijskom pismenošću obavezni su djeci prezentirati modele procesa nastanka lažnih vijesti, navodi Renee Hobbs, profesorica i osnivačica Media Education Laba iz Rhode Islanda u Sjedinjenim Američkim Državama, koji se bavi promicanjem medijske i digitalne pismenosti. Također, na internetskoj stranici mindovermedia.eu/hr moguće je pronaći primjere i savjete za prepoznavanje lažnih vijesti.

Obrazovni sustav treba biti uporište koje će pružati sustavno medijsko i digitalno opismenjavanje kako bismo djecu, mlade, ali i sebe zaštitili od sve negativnijih medijskih trendova.

Prije nego počnete čitati vijesti na portalima provjerite o kakvom portalu se radi. Pogledajte njegov URL – ako završava na com.co, postoji mogućnost da se radi upravo o portalu stvorenom za plasiranje lažnih vijesti, navodi Common Sense Media. Informirajte se i razmišljajte kritički pri konzumiranju svih vrsta vijesti i informacija.