Pravo na privatnost

147

Sloboda izražavanja omogućila je brže i lakše širenje informacija, ali i dovela do kršenja brojnih prava, osobito prava na privatnost i zaštitu ugleda i časti. Pravo na privatnost svakog pojedinca zaštićeno je prije svega Ustavom Republike Hrvatske, člankom 35. koji glasi: „Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.“ Više je zakonskih propisa koji sadržavaju odredbe koje sankcioniraju kršenje prava na privatnost svakog pojedinca u medijima. Najvažniji je Zakon o medijima. Članak 7. tog Zakona ističe kako „svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.“ Ta se odredba podjednako odnosi na javne i privatne osobe „osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja“. Istim se člankom ističe kako „osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani.“ No, unatoč postojanju navedenih odredbi, često smo u medijima svjedoci njihova kršenja. Naime, mediji često objavljuju informacije iz života javnih osoba koje nisu u vezi s javnom službom ili dužnosti koju te osobe obavljaju. Kao najčešće opravdanje takvih postupaka, mediji navode kako to čine zbog iznimnoga javnog interesa. Upravo je sintagma «javni interes» čest predmet brojnih polemika. Lynette Sherridan Burns ističe kako bi se novinari prije objave takvih informacija trebali zapitati: «Kojim bi javnim interesima služilo objavljivanje te informacije? Treba li javnost znati za taj događaj? Hoće li saznanje o tom slučaju pomoći građanima u boljem ispunjavanju svoje građanske dužnosti? Kakvu i koju svrhu bi imalo objavljivanje te priče?»1 Tek kad si novinar odgovori na ta pitanja i uspije pokazati da bi objavljivanje te vijesti zaista bilo u javnom interesu, može nastaviti s njenim objavljivanjem. No, sudeći prema stanju današnjeg novinarstva, novinari si takva pitanja ne postavljaju često. Naime, svakodnevno listajući dnevne novine, gledajući televiziju ili koristeći se internetom nailazimo na brojne primjere neetičnog izvještavanja o javnim osobama. Iako se članak 14. Kodeksa časti hrvatskih novinara, kojim se novinari obvezuju “štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Novinar je obvezan poštovati svačije pravo na privatnost. Narušavanje nečije privatnosti mimo njegove volje i znanja dopušteno je samo ako je opravdano iznimnim javnim interesom.” podjednako odnosi na javne i privatne osobe, novinari u svakodnevnome radu kao da to zaboravljaju. Postavlja se pitanje do kuda sežu novinarske granice neetičnog izvještavanja? Jesu li informacije o preljubima, obiteljskim problemima i nesuglasicama javnih osoba zaista informacije od iznimnoga javnog interesa? Kako stati na kraj takvim i sličnim informacijama?  Je li potrebno da se novinari i sami jednoga dana nađu u toj situaciji da bi napokon shvatili štetnost i neetičnost takvog izvještavanja?

__________________________

1Sherridan Burns, Lynette (2009) Razumijeti novinarstvo. Zagreb: Naklada Medijska istraživanja: 80.

Primjeri kršenja prava na privatnost

Napomena: Iako su mediji u nekim slučajevima objavili fotografije maloljetnika i time u potpunosti otkrili njihov identitet, a radilo se o slučajevima u kojima je identitet maloljetnika trebao biti zaštićen, odlučili smo radi njihove zaštite zamutiti te fotografije kako bismo spriječili daljnja kršenja njihovih prava.