Povreda ugleda i časti

146

U Hrvatskoj ugled i čast svakog pojedinca štite Ustav i Kazneni zakon. Ustav, kao najvažniji pravni akt svake države, polazište je čitavog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj. Njime se, između ostalog, člankom 35. svakome jamči „štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti“. Samim navođenjem tog prava u najvažnijem pravnom aktu, zakonodavac je pokazao važnost njegove zaštite. Iako je po pravnoj snazi slabiji od Ustava, najvažnije odredbe o zaštiti ugleda i časti nalaze se u petnaestoj glavi Kaznenog zakona. U njoj su navedena četiri kaznena djela: uvreda, kleveta, iznošenje osobnih i obiteljskih prilika te predbacivanje kaznenog djela. Osim navedenih, zaštitu ugleda i časti jamči i Zakon o medijima koji člankom 7. propisuje da „svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti“ te 6. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara koji ističe kako je „u svim novinarskim prilozima, pa tako i u komentarima i polemikama, novinar dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osoba ili skupina s kojima polemizira.“ Unatoč tome brojni su sportaši, poduzetnici, umjetnici, doktori, profesori, „estradnjaci“ i drugi bili žrtve pogrešnog medijskog izvještavanja što je dovelo do povrede njihova ugleda i časti. Kako ističe Vesna Alaburić mediji „s jedne strane omogućuju javnu raspravu o općem dobru, posredujući raznovrsne informacije, ideje, mišljenja, svjetonazorske i političke opcije itd., dok s druge strane u ulozi tzv. ‘psa čuvara’ oblikuju javno mnijenje i bude kritičku javnost, javno razotkrivajući različite nedemokratske i nezakonite postupke vlade, zakonodavca i pravosudnih organa, te ukazujući na različite pojave i oblike zloporaba političke moći i kršenja ljudskih prava i sloboda.“1 No, njihovo pravo na slobodu izražavanja ograničeno je, ističe Alaburić, „pravom pojedinca da od drugih zahtijeva štovanje njegova dostojanstva, da ga ne omalovažava i da ne umanjuje njegov ugled u životnoj zajednici.“ Unatoč tome, mediji ugled i čast pojedinaca uništavaju gotovo svakodnevno i kao da nisu svjesni činjenice da „objavljena poluistina ili dezinformacija mogu razoriti nečiji ugled, obiteljski život pa čak dovesti do katastrofalnih posljedica“.2 Objava vijesti o uhićenju ugledne javne osobe, u trenutku uništava ugled te osobe. Iako je vijest kratkoga vijeka, uništeni ugled ostaje još dugo vremena. Nikakav novac ili isprika ne mogu nadoknaditi godinama stjecani ugled, pitanje je hoće li ga takva osoba ikad uspjeti i vratiti. Najgore od svega je što „pravosudni postupak objavljivanjem vijesti tek počinje i polako se nastavlja daleko od očiju javnosti. Može se dogoditi da nakon godinu-dvije ta osoba bude oslobođena svih optužbi. Vijest o tome više se ne probija na naslovnicu, ona je mala, jedva vidljiva, u svakom slučaju nema snagu prve, negativne vijesti. Šteta je za tu osobu golema i teško nadoknadiva, čak i kada dobije sudsku zadovoljštinu.“3

______________________________

1 Alaburić, V. (1996) Sloboda izražavanja i kaznenopravna zaštita časti i ugleda: teorijski i praktični problemi u okolnostima tranzicije u Hrvatskoj, 537-557., Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 3: 540

2 Malović, Stjepan (2004) Medijski prijepori. Zagreb: Izvori: 132.

3 Isto: 133.

 

Primjeri povrede ugleda i časti