Konzola i igara!

Video Game Kid

„Gle, ovak, možeš mi prigovarat za bilo šta, al´ nemoj mi pljuvat po igricama…“ Tako uglavnom na moju zafrkanciju o tome da su njegove nagle, temperamentne reakcije posljedica toga što igra videoigre reagira prijatelj koji je strastveni igrač. Zapravo, ne bi se moglo reći igrač. Više štovatelj. Za njega je to više od igre, neka vrsta umjetnosti u jednu ruku. Većini je ljudi prva asocijacija na videoigre nasilje i asocijalni tinejdžer koji ne izlazi iz svoje sobe. I meni je bila. Dok nisam čula nešto više o svemu tome od onih koji igraju igre, kao i onih koji se bave njihovim utjecajima.

U većini se videoigara protiv nekoga borite, na više ili manje krvav način, ovisno o igri. Temeljem toga ljudi često tvrde da će njihovo igranje automatski značiti i nasilno ponašanje. Posebno se to odnosi na djecu koju se najviše povezuje s videoigrama, iako je to danas daleko od pravila. No, pri takvom razmišljanju, izuzima se vrlo bitna činjenica, a to je da osim o vrsti sadržaja kojem ste izloženi, utjecaj na ponašanje osobe ovisit će o još dvije stavke; o karakteristikama okoline te karakteristikama osobe koja sadržaj konzumira. Mogli bismo stoga reći kako igra čini tek trećinu utjecaja. To znači da ukoliko druge dvije stavke „klapaju“ sama videoigra nikako ne može promijeniti vas kao osobu.

Ne bismo li trebali raditi upravo na tome? Prvo sami na sebi, a onda i na okolini koja nas okružuje. Naučiti kako kritički konzumirati sadržaj koji nam  daju ili nude, samostalno odlučiti koliko nam je igranja vremenski dovoljno, i najvažnije od svega imati izgrađena uvjerenja i stavove. Naime, svi smo mi kao djeca igrali igre poput Crash bandicoota  i jabukama iz bazuke gađali zločeste likove koji su nam stajali na putu. To ne znači da bismo zbog toga ikada pokušali na takav način riješiti probleme. Andres Breivik za vrijeme sudskog postupka izjavio je da je godinu dana uz planiranje napada u kojem je ubio 77 osoba, provodio 16 sati dnevno, bez izlaska među ljude, igrajući igre Call of Duty (COD) i World of Warcraft. Budući da su to igre koje se temelje  na ubijanju mnogi su ih povezali s napadom koji je izveo. No što je s ostalima? Što je s 40 milijuna aktivnih igrača COD-a mjesečno koliko ih je bilo u 2012.godini? Ako na većinu njih igra nije imala utjecaja znači da nije problem u igrici, nego u pojedincu. Nitko se ne pita kakva je Breivik osoba i kakvi su bili njegov život i okolina. Naravno, lakše je i pojednostavljeno okriviti igricu nego društvo u kojem živimo.

No, znanost nas je naučila kako su djeca očekivano najosjetljivija na ovakvu vrstu sadržaja. Zato je tu okolina, odnosno roditelji da im pomognu. Ako znate za primjer roditelja koje djetetu od svega šest godina dopusti tri sata igranja na računalu dnevno nije vrijeme da se zapitamo kakve su to igre koje igra, nego zašto ih uopće igra. Umjesto da krivimo industriju koja proizvodi takve igre trebali bismo obrazovati roditelje o tome što je za njihovu djecu primjereno. Naravno da je lakši način dati djetetu računalo ili konzolu u ruke dok se vi bavite drugim stvarima, ali jeste li ikada sjeli zajedno s djetetom za računalo, odigrali zajedno igru, objasnili mu o čemu se radi, a nakon toga uzeli loptu i otišli s njime u park? Šanse da postane nasilno, uz takvo posredovanje, zasigurno će se smanjiti, ako ne i nestati.

Osim poticanja nasilja, mnogo me više brine činjenica da se videoigrama zamjera to što čine ljude asocijalnima. I dalje smatram kako nije problem u igrama. Pokušajte 16 sati dnevno slušati glazbu i ne izlaziti među ljude, a ostatak dana spavati. Učinak će biti isti. Ne čine nas zapravo igre asocijalnima, nego naše ponašanje i navike. Sjetite se toga sljedeći put kada na kavi s prijateljima pogledate na svom pametnom telefonu što ima novo na Facebooku…

Ne treba zanemariti niti pozitivne utjecaje koje igre imaju. Brži način razmišljanja, bolje snalaženje u prostoru, učenje stranih jezika komunikacijom s igračima iz drugih krajeva svijeta samo su jedni od njih. Ključ je, očito, samo u pravilnoj konzumaciji.

Prijatelj s početka priče igra igre relativno često. Gotovo svaki dan po otprilike sat vremena. Nije nasilan, niti asocijalan, o tome što će naručiti u kafiću vjerojatno će odlučiti puno brže od mene (iako to nije teško) i bolji je u engleskom od mene… Potrebno je samo malo „razmišljati svojom glavom“ i nema te igre zbog koje bismo mogli postati nasilni, a možda možemo u njoj prepoznati  i neku dobru karakteristiku. Loše je samo kad zaboravimo da djeca nisu odrasli te da sami do određene dobi ne mogu vrednovati i prepoznati kvalitetne od nasilnih videoigara. Nedavno sam u dućanu vidjela majku s dvoje djece. Dok je isprobavala cipele djeca su na tabletima, naravno svaki na svome, igrala Angry birds. Hodajući iz dućana nisu dizali pogled s ekrana, tek tu i tamo da ne bi izgubili majku iz vida. Nažalost, upravo tako navika često i  započinje…

 

Autorica: Ana Rogić

Fotografija: http://bit.ly/1ihBeVZ