Etika odgovornosti u novinarstvu

Ethics Paid For

U suvremenim je pluralističkim društvima medijska sloboda neraskidivo vezana uz moralnu odgovornost koju za svoje djelovanje preuzimaju svi medijski djelatnici – od novinara do izdavača. Osnovni smisao medija kvalitetno je informiranje, obrazovanje i upućivanje građana te poticanje javne rasprave. Kako bi svoju zadaću u društvu izvršavali što kvalitetnije, mediji bi trebali djelovati u okvirima profesionalne etike novinarske struke. Pritom je osnovni kriterij moralnoga djelovanja poštivanje čovjekova dostojanstva te sagledavanje osobe kao cilja, a ne kao sredstva. Kako bi se novinarska profesija približila tome idealu, novinar je u svome izvještavanju dužan slijediti etička načela istinitosti, objektivnosti, slobode i odgovornosti – prema publici, prema onima o kojima piše, prema izvorima informacija, kao i odgovornosti prema samome sebi.

Valja naglasiti da masovni mediji nisu loši sami po sebi, već takvima postaju u pogrešnim rukama. U demokratskom društvu oni mogu biti sredstvo za postizanje pozitivnih ciljeva: „Povećavaju komunikacijske sposobnosti, nude novi humanizam, svojom sve savršenijom tehnologijom ruše granice među ljudima, upozoravaju na korupciju i zloupotrebu povjerenja.“[1] Nažalost, svakodnevno svjedočimo kršenju standarda koje propisuju etički kodeksi novinarstva, poput Kodeksa časti Hrvatskog novinarskog društva, ali i kršenju zakona koji se odnose na medije. Medijima nije strano širenje neistine, manipulacija, povreda ugleda i časti, senzacionalizam, kao i druge negativne prakse. „Masovni mediji vrve senzacionalizmom, neprovjerenim informacijama, izmišljenim intervjuima, promicanjem dvojbenih društvenih vrednota. Vrlo se često (…) susrećemo s vijestima sumnjiva porijekla, izravnim krivotvorinama ili namjernim podvaljivanjem.“[2] Ponekad se piše i objavljuje bez ikakve odgovornosti. No, želi li se djelovati u smjeru općeg dobra, u okvirima profesionalnih etičkih normi i vlastitog unutarnjeg moralnog zakona, sloboda (za koju se novinari neprestance srčano zalažu) mora biti neodvojiva od odgovornosti, koja raste proporcionalno moći medija. „Sve što novinar kao nositelj te moći – slobode i odgovornosti – čini, mora činiti odgovorno.“[3]

Dakle, etika koju bi novinar trebao slijediti jest etika odgovornosti, kod koje se „ispravnost djelovanja ocjenjuje prema predvidljivim posljedicama.“[4] Čovjek koji djeluje prema ovoj vrsti etike, razumski na sebe preuzima odgovornost za svoje postupke i posljedice svoga djelovanja. Temelj takvoga djelovanja Kantov je spoj deontologije i teleologije – deontelska etika[5]. Riječ je zapravo o konkretnoj primjeni Kantove etike dužnosti, univerzalnoga temelja morala, mišljenja i ponašanja. Kantova se zapovijed poštovanja čovjekove osobe smješta u stvarnu životnu situaciju i tako čovjeku suočenom s nekom dilemom omogućuje etičnu odluku.

To je područje primijenjene etike, koja podrazumijeva primjenu etičkih i moralnih zakona na konkretnim situacijama u novinarskoj praksi. Imajući na umu posljedice svoga djelovanja, novinar, vođen moralnim zakonom u sebi i etičkim kodeksom iznad sebe, odabire način svoga izvještavanja i rada, prije svega objektivno i istinito izvještavanje te poštivanje čovjekova dostojanstva. Ovo načelo, naravno stoji kao ideal novinarskoga djelovanja, ali moguće su i iznimne situacije kada će se pisano etičko načelo prekršiti, no i dalje će se djelovati moralno („Ako lažju možemo spasiti čast ili život neke osobe, laž iznimno može postati čak i novinarska dužnost“[6]). To znači da novinar temeljna pravila svoje struke ne treba slijediti slijepo i nepromišljeno. Kada je riječ o takvim slučajevima, na umu se prije svega moraju imati posljedice odstupanja od etičkoga kodeksa. Takve su iznimke dopuštene samo kada je to zaista opravdano.

No, tko bi sve trebao snositi odgovornost za medijski posredovanu komunikaciju? Iako novinari stvaraju sadržaj, oni nisu jedina karika u medijskom sustavu i društvu općenito. Odgovornost moraju snositi svi – urednici, vlasnici medija, vlada i državne institucije, ali i građani kao publika. Stoga bi se postojeće stanje u medijima, koje je daleko od dobroga, moglo pokušati popraviti jedino pokretanjem organizirane inicijative, u kojoj bi osim samih novinara trebali sudjelovati primatelji informacija kao kritički osviještena publika (zbog čega je važnost medijskoga odgoja danas iznimno velika), vlasnici medija te država kao donositelj zakona. U složenom procesu medijski posredovane komunikacije u društvu, svatko do nas dužan je na sebe preuzeti dio odgovornosti za podizanje njene kvalitete.

Autorica: Maja Mihovilović

Fotografija: http://bit.ly/MooSiV


[1] LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005., str. 279 i 280

[2] MALOVIĆ, S., RICCHIARDI, S., VILOVIĆ, G., Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998., str. 34

[3] POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 30

[4] KUNCZIK, M., ZIPFEL, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998., str. 78

[5] LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005.

[6] POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 41