Društvena komunikacija i moralna odgovornost novinara

HumanRights3

Društvena komunikacija podrazumijeva onu komunikaciju u kojoj su sredstvo prenošenja informacija mediji i čiji je osnovni smisao kvalitetno informiranje, obrazovanje i upućivanje građana te poticanje javne rasprave. U suvremenim je pluralističkim društvima stoga medijska sloboda neraskidivo vezana uz moralnu odgovornost koju za svoje djelovanje preuzimaju svi medijski djelatnici – od novinara do izdavača. Poznato je da učinci medija mogu biti i pozitivni i negativni te je upravo zato moralna odgovornost novinara i svih medijskih djelatnika predmet vrijedan velike pažnje i promišljanja.

Kada se tko odluči baviti pitanjem univerzalnoga etičkog ili moralnog zakona, pred njime nije nipošto jednostavna zadaća. U prvome je redu potrebno pobliže odrediti pojmove etike i morala. Budući da su etička učenja mnogobrojna i raznolika, nemoguće je jednoznačno definirati ta dva kompleksna pojma. Bez obzira na različitosti njihova definiranja, većina se teoretičara slaže da je ono zajedničko svim etičkim učenjima «želja za stvaranjem jednoga boljeg i humanijeg svijeta u kojemu će svi pojedinci imati ispunjen i osmišljen život.»[1] Pritom je glavni kriterij moralnoga djelovanja poštivanje čovjekove dobrobiti i dostojanstva.

Možda nešto jednostavnija, no i dalje vrlo složena, odgovorna i prije svega (u ozračju današnjega razvoja novinarstva) potrebna zadaća jest pokušaj određivanja etičkih i moralnih zakona koji se odnose na novinare i njihovo djelovanje. Ako se o njima malo bolje promisli, dolazi se do zaključka da se podudaraju s općim moralnim i etičkim načelima. Naime, razni su teoretičari kao predstavnici više ili manje suprotstavljenih škola iznosili svoje ideje u pogledu rješavanja toga pitanja i svi se slažu u jednome: moralna odgovornost novinara sastoji se u poštivanju ljudskoga dostojanstva i ostalih temeljnih ljudskih vrijednosti te u sagledavanju osobe kao cilja, a ne kao sredstva. Da bi se taj ideal postigao, novinar je u svome izvještavanju dužan slijediti etička načela istinitosti, objektivnosti, slobode i poštenja. Osim prema publici, on je odgovoran prema sebi (ako posjeduje vrlinu samopoštovanja)[2], prema izvorima informacija te onima o kojima piše, jer svi su oni konkretne osobe vrijedne poštovanja.

Dakle, etika koju bi novinar trebao slijediti jest etika odgovornosti, kod koje se «ispravnost djelovanja ocjenjuje prema predvidljivim posljedicama.»[3] Imajući na umu posljedice svoga djelovanja, novinar, vođen moralnim zakonom u sebi i etičkim kodeksom iznad sebe, odabire način svoga izvještavanja i rada. Ipak, postoje iznimne situacije u kojima će novinar postupiti suprotno pisanome zakonu, ali i dalje u skladu s vlastitom moralnom obvezom, birajući manje zlo tj. veće dobro. Ovdje je riječ o Kantovu spoju deontologije i teleologije – deontelskoj etici[4] («Ako lažju možemo spasiti čast ili život neke osobe, laž iznimno može postati čak i novinarska dužnost»[5]). Područje je to aplikativne etike, koja podrazumijeva primjenu etičkih i moralnih zakona na konkretnim situacijama u novinarskoj praksi.

Potrebno je naglasiti da sve navedeno vrijedi u slučaju slobodnoga novinarstva, koje se razvija u pluralističkome društvu i u kojemu bi novinarstvo trebalo biti slobodno i, u većoj ili manjoj mjeri, neovisno o politici ili kapitalu. Ipak, svjedoci smo velikoga utjecaja kapitala na cjelokupni proces posredovanja medijskih sadržaja pa tako senzacionalizam, tabloidizacija, neistine, emisije male ili nikakve kulturne vrijednosti, filmovi puni jeftine erotike i nasilja ili neargumentirane i nedorečene rasprave iz medijskoga prostora istiskuju kvalitetne, kulturne, znanstvene ili intelektualne sadržaje, konstruktivnu polemiku ili pak informativne emisije ili članke koji će donijeti potpunu i neovisnu informaciju. Sve su to problemi novinarske prakse koji za sobom povlače moralna i etička načela, novinarsku ili čiju drugu odgovornost te bezuvjetno poštivanje čovjeka i njegova dostojanstva.

«Upravo zato treba istaknuti potrebu i dužnost poštovanja dostojanstva i integriteta osoba: onih za koje novinari govore i pišu, onih o kojima izvješćuju i onih od kojih dobivaju informacije. Osoba bi uvijek trebala biti cilj, a nikada samo sredstvo, zapisuju novinarski kodeksi osnovnu dužnost svojim obveznicima. Novinari iz naših krajeva i širokoga svijeta to temeljno načelo krše svakodnevno. Jer, ne zanimaju ih ljudi kao osobe, nego – novac. Novac donose senzacije i afere, razotkrivanje osobnosti i delikatnih posebnosti. Tržište potiče informacijsku robu takve vrste. Tržnica pokazuje što se može dobro prodati, a ne ono što je kvalitetno, dobro, što želi novinarska etika i drugi standardi kvalitetne, profesionalne medijske produkcije.»[6]

Ideal današnjega novinarstva predstavlja istinito, objektivno, nepristrano izvještavanje koje poštuje čovjekovo dostojanstvo i uzima ga kao cilj, a ne sredstvo. Tako bi novinar svaku informaciju trebao provjeriti iz dva neovisna izvora, prilikom prikupljanja informacija i pisanja vijesti isključiti sva osobna uvjerenja i predrasude, u izvještavanju biti nepristran i distanciran od vlastitih i tuđih interesa te izbjegavati klevetu, laž, napad na ugled i ostale moralne prekršaje koji ugrožavaju čovjekovo dostojanstvo. U stvarnosti se taj ideal, međutim, ne poštuje. «Masovni mediji vrve senzacionalizmom, neprovjerenim informacijama, izmišljenim intervjuima, promicanjem dvojbenih društvenih vrednota. Vrlo se često (…) susrećemo s vijestima sumnjiva porijekla, izravnim krivotvorinama ili namjernim podvaljivanjem.»[7] Problem je u tome što osim pisane riječi, koja malo koga moralno obvezuje, ne postoje (ili postoje u rijetkim slučajevima u pravno uređenim zemljama kojima Hrvatska još uvijek ne pripada) pravne sankcije za novinare koji krše etičke kodekse.

 

 

Novinarska etika i moral

Najopćenitije rečeno, moralno bi i etično novinarsko djelovanje trebalo poštivati ove kriterije: istinito, točno, nepristrano i pošteno prezentiranje informacija, poštivanje osobnosti i privatnosti ljudi, neovisnost o pojedinačnim interesima i odgovornost prema društvu i općem dobru, poštivanje nacionalnih zakona o javnom komuniciranju te poštivanje morala, pristojnosti i dobrog ukusa.[8] S obzirom na znatne razlike među kulturama, društvima i svjetonazorima nije jednostavno utvrditi univerzalno poželjnu ili negativnu praksu u novinarstvu različitih zemalja do najsitnijih detalja, no moguće je uočiti slične zahtjeve koji se pojavljuju bez obzira na spomenute razlike – dobra informiranost građana, rješavanje društvenih konflikata, nacionalnih i internacionalnih pitanja, osiguravanje veće odgovornosti i efikasnosti različitih institucja i orgnizacija.[9] U promišljanju temelja takvoga društveno odgovornoga novinarstva nemoguće je izbjeći pitanje etičkih i moralnih načela novinarske prakse te odgovornosti novinara unutar nje.

 

 

Sloboda i odgovornost

Kao što je već spomenuto, preduvjet za razvoj novinarstva u demokratskom društvu jest slobodno novinarsko djelovanje. Problem nastaje kod različitoga poimanja i shvaćanja te slobode. Naime, ako se ona prihvaća bez onoga što je s njome neraskidivo vezano – odgovornosti, dolazi do kršenja etičkih i moralnih kodeksa. Novinari koji slobodu medija doživljavaju na primitivan način, zauzimaju stav da je sve dopušteno, pa i objavljivanje uvreda, kleveta, poluistina, nekvalitetnih zabavnih sadržaja ili pak profitabilnih, moralno dvojbenih reklamnih poruka oglašivača. Kako zaključuje Stjepan Malović, «hrvatsko je novinarstvo bremenito teškoćama i ne haje previše za profesionalne standarde i etička načela. (…) Senzacionalizam je prevladao u hrvatskim medijima, a novinari pišu neprovjereno, netočno i bez poštovanja prava čovjeka. Često nedostaje i temeljna pristojnost i moral u novinskim uratcima.»[10] To se događa iz dva razloga. Prvi se razlog očituje u tome da medijski djelatnici (ne samo novinari) ne shvaćaju ili ne prihvaćaju jednostavnu činjenicu – što je moć medija veća, to je veća odgovornost novinarstva. «Sve što novinar kao nositelj te moći – slobode i odgovornosti – čini, mora činiti odgovorno.»[11] Drugi je razlog već spomenuto nefunkcioniranje sistema sankcioniranja moralno i profesionalno neosvještenih medijskih djelatnika, koji svakodnevno krše etičke kodekse. Nema mnogo koristi od donošenja Kodeksa časti hrvatskih novinara kada isti oni koji su se dobrovoljno obavezali na poštivanje njime propisanih prava i odgovornosti, u svakodnevnoj praksi to zanemaruju.
Istinitost i objektivnost

Njemački filozof Georg C. Lichtenberg je 1780. godine izrekao sljedeću misao: „Nemoguće je prenijeti baklju istine kroz gužvu, a da se nekome ne sažeže brada.“[12] Što je time htio reći? Istina uvijek nekome smeta, no upravo je ona jedan od glavnih kriterija moralnoga i etičnoga izvještavanja, pri čemu je objektivnost donja granica istinitosti. «Novinari danas moraju pokušati iznijeti istinu bez služenja vlasnicima medija, prijateljima, ideolozima, čistim ekonomskim interesima. To je teška dužnost koja zahtijeva veliku profesionalnu vještinu i poštivanje ćudoređa. Istina je neophodan kriterij objektivnog i poštenog novinarstva koji zahtijeva iskrenost i ozbiljnost. Osnovna uloga medija je iznošenje istine, a novinari se s ovim izazovom moraju suočiti u svakodnevnom radu.»[13]

Prema relativistima apsolutna istina ne postoji. Njima bi u prilog išlo razmatranje da ono što je istinito i objektivno za jednog novinara, ne mora biti istinito i objektivno za drugoga. Sukladno tome shvaćanju, tvrdi se da novinar nikada ne može postići potpunu objektivnost jer je već pri samom odabiru činjenica koje će uvrstiti u vijest on zapravo subjektivan. Zato bi u procesu prikupljanja informacija trebao postupiti ovako: Zadano nam je koje činjenice trebamo proučavati (o kojem događaju trebamo izvještavati). Činjenice se prikupljaju na najmetodičniji i ogoljeni način, bez obzira na to kakav bi se ishod želio postići. Nakon toga se ispituje njihovo značenje (uz poštivanje njihove faktičnosti), a na kraju ih se smješta u interpretativni kontekst.[14] «Poštivanje profesionalnih kriterija pri pisanju informacije u početku anulira sve negativne utjecaje i pristranost. Informacija je tada – potpuno profesionalno napisana – istinita, točna i pravovremena, inače nema uvjeta za objavljivanje.»[15] Objektivno napisani novinarski tekstovi odlikuju se obilježjima točnosti, potpunosti, provjerenosti i neutralnosti. Bez obzira na to, mnogi novinari upravo zahtjev za objektivnošću drže besmislenim i naglašavaju važnost subjektivnoga pristupa.

 

Budući da društvena komunikacija podrazumijeva posredstvo medija, pitanja vezana za djelovanje novinara zahtijevaju posebnu pažnju jer se radi o utjecaju na cjelokupno društvo – od vladajućih struktura do običnih građana. Jedno od glavnih pitanja vezanih za novinarsku profesiju u demokratskim sustavima jest pitanje etike i moralne odgovornosti novinara. Ona podrazumijeva istinito, točno, nepristrano, neovisno i slobodno izvještavanje, a kao osnovno načelo iz kojega proizlaze sva druga – poštivanje čovjekova dostojanstva.

Budući da utjecaj medija može biti pozitivan (npr. organiziranje humanitarnih akcija, obrazovanje, zbližavanje ljudi, otkrivanje korupcije) ali i negativan (narušavanje nečijega ugleda, prenošenje senzacionalističkih, neistinitih informacija, propagiranje nečijih osobnih interesa), u novinarskoj je struci nužno postojanje etičkoga i moralnoga orijentira u obliku etičkih kodeksa.

Problem je u tome što se svaki novinar ne osjeća obaveznim poštivati ih. Odgovornost za ono što i kako piše prenosi na glavne urednike (koji bi također trebali biti odgovorni) i vlasnike medija (koji se ne bi trebali uplitati u uređivačku politiku, no zbog profita to ipak rade). Ali na kraju, svaki novinar u sebi osjeća vlastiti moralni zakon prema kojemu djeluje i koji ga obavezuje na poštivanje kodeksa. U prozivanju odgovornih za pad standarda novinarske struke, svaki bi novinar stoga trebao krenuti od sebe i razmisliti o osobama prema kojima je odgovoran – primateljima i izvorima informacija te o onima o kojima piše.

 

Autorica: Maja Mihovilović

Fotografija: http://bit.ly/19LD9Kl

 



[1] LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005., str. 281

[2] Usp. POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 36

[3] KUNCZIK, M., ZIPFEL, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998., str. 78

[4] Usp. LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005.

[5] Usp. POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 41

[6] KOŠIR, M., Uvodnik, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 8

[7] MALOVIĆ, S., RICCHIARDI, S., VILOVIĆ, G., Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998., str. 34

[8] Usp. SAPUNAR, M., MARTINIĆ, N., Odnos novinarske etike, profesionalne odgovornosti i moralnog djelovanja novinara kao pojedinca – diplomski rad, Hrvatski studiji, 2003.

[9] Usp. ČEHOK, I., KOPREK, I., Etika: priručnik jedne discipline, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

[10] MALOVIĆ, S., Etika u medijima: tko je pozvan na odgovorno djelovanje?, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006) 1, str. 69 i 70

[11] POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 30

[12] Usp. KUNCZIK, M., ZIPFEL, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998.

[13] LABAŠ, D., Novinarstvo pred zahtjevom istine, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006) 1, str. 53

[14] Usp. INGLIS, F., Teorija medija, AGM, Zagreb, 1997.

[15] MALOVIĆ, S., Novinarstvo – profesija, a ne ideologija, u: Novinarstvo u pluralističkom društvu – zbornik radova, Alinea, Zagreb, 1991.